Pjesma 17

***

uz svo kamenje što se od zemlje odvaja

dok moji prsti u šake u ruke u ramena roje

sve moje duži o vitičice opet jezu dižu

kao ti dok ti presahla sreća na panj ide

 

uz sve planine što zemlju i dalje krše

dok mi brada opet na nezaborav liči

sve moje nade obrnuto o tugu rastu

kao tvoj trk risa u mokro ljetnje jutro

 

uz svo nebo što iz gornjeg mraka stiže

dok mi se leđa na kosti i kičmu ne nanižu

sav moj trag u zemlji o rijeku se opet spori

kao ti dok te sjene krošnji meni daju i uzimaju

© Ognjen Radović; 2014

 

1553399_801958269832523_7305977163785158692_o

photo by Valerie

1801368_801958566499160_6815161393607765708_o

photo by Tim

10012734_801959006499116_5314243165862012981_o

photo by Vyacheslav Argenberg

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s